Poredak krajnosti...
Nikada se nisam dovoljno mogla načuditi ljudskom egoizmu.
Čovjek je uvijek centar svijeta.
Ako se već i dokaže da se Sunce ne okreće oko Zemlje, već da je Zemlja ta koja se okreće i prosi život i da je ništa do gruda zemlje i kamenja, kakve su i druge prositeljice - planeti... samo što je na ovom, jer je klima bila povoljna, baš kao na tlu na kome rastu gljive i lišaji, iz istih razloga, iznikla horda kojekakvih parazita koji joj sišu život i ubijaju je, oni se usuđuju zvati se Životom i Sviješću...i na kraju Božjom Djecom, Djecom Onoga koji je stvorio Univerzum.
Koje li umišljene veličine.
Nismo dostojni da Bog pljune na nas.
Što smo ikada uradili, a da je dobro i dostojno Njega?
I to malo ljepote što ponekad kapne sa stratišta koje činimo, vremenom ćemo barbarski srušiti.
Jednoga dana, kada Bog zaista svrne pogled na nas i ugleda rugobu onoga što se naziva Djecom Njegovom i Djelom Njegovim...dići će se u pravednom gnjevu i munjom spaliti sve što je tu bilo.
Vatrom razaranja, pročišćenja i obnove.
V.